Era dubokih spoznaja
Vrlo često ponavljam da učenik mora vrijedno raditi i savladati osnove tehnike bilo koje prakse i da tek kad savlada u velikoj mjeri pravila tad se može izdići iznad njih i kreirati sopstvena. To je ono što ja radim. Uzmimo trening za primjer.
Mnogi pomisle da biti profesor fizičkog vaspitanja automatski znači biti obučen trener za teretanu. To nije tačno. Na fakultetu nas pripremaju da budemo funkcionlan profesor koji će djeci približiti osnove raznih sportova i zdravih stilova života. To znači da kad sam poželjela da treniram u teretani ništa o tom procesu nisam znala ali puna volje počela sam da učim. Našla sam učitelje i doslovno pratila sve njihove savjete. To sam radila sve do one tačke dok trening nisam imala u malom prstu. Tad je došao period stvaranja sopstvenih pravila. To konkretno znači da svaku vježbu radim u onim pozicijama i u onim uglovim u kojim laserski pogadjam ono što želim a izostavljam ono što ne želim. Ta faza dolazi nikako prije nego tek nakon mnogo iskustva.
Tako i za moju drugu veliku strast. Duhovnost već odavno nije hobi i interesovanje već temelj na kojem se zasniva moj stil života. Moja duhovnost je van okova bilo kojeg religijskog sistrema. Religije, iako svaka u svojoj suštini istinita i bazirana na temeljima istinske duhovnosti, su na sebi izgradile nestabilne strukture ego stvorenih ideja koje su sve samo ne duhovne. Zato iz šale znam da kažem da sam duhovni freelancer - izučila mnogo toga ali usvojila samo najvrednije. Čitala sam, izučavala, primjenjivala, pokušavla, neuspijevala, odustajala na kratko pa se opet vraćala i tako redom poslednjih 10ak godina. Medjutim, već neko vrijeme došao je stadijum da se velike mudrosti i tudja znanja mogu koristiti da se formiraju sopstvene tehnike kojima se dolazi do univerzalnih spoznaja.
Istina je samo jedna ali su brojni putevi koji vode do nje.
Svaki učitelj uči o sopstvenom putovanju ali samo oni koji su gradili sopstvene putače odmakli su dovoljno daleko putem da bi se mogli smatrati učiteljima. Nikako za sebe ne govorim da sam učitelj, osim naravno na poslu, ali sam primijetila da kad pratim tanane impulse inspiracije i intuicije tad dolazim do najboljih rezultata. Tako sam vodjenja intuicijom samoosmislila odredjenu meditativnu praksu posle koje sam imala duboku spoznaju. Medjutim, prije nego predjem na konkretnu spoznaju želim tačno da objasnim šta za mene spoznaja znači.
To je trenutak kada se kockice poslože i sve dobije savršeno mjesto i savršen smisao. Posle spoznaje nema povratka na prethodno stanje. Spoznaja trajno donosi promjenu u percepciji realnosti. Doživjeti spoznaju znači skinuti veo koji je maglio vid a da prije toga nisamo ni znali da taj veo nosimo. Iako često pišem o svojim spoznajama riječi ne mogu istinski prenijeti taj momenat kad je u meni prisutno veće znanje a pod tim podrazumijevam da spoznaja nije posljedica mene, moje inteligencije ili rada i truda već je posljedica dopuštanja da univerzalna svijest makar na tren obitava u meni.
Jedan takav momenat se desio upravo nakon samoizmišljenje meditativne prakse. Još uvijek je bilo ljeto, sjedeći sa mamom na terasi ispričala sam joj kako ta praksa konkretno izgleda. Objasnivši sve detalje pitala sam je za mišljenje. Mami je to bilo malo strašno. Izuzetno inspirisana uzviknula sam da svako na svijetu to može da uradi. Da sve svako na svijetu može! U tom trenu zadnja rečenica mi je zazvonila u glavi. Postala sam svjesna šta sam rekla.
Sve svako na svijetu može.
U tom trenu sam ostala zatečena dubinom te spoznaje. Svi mi, sve što želimo možemo ali, jedno veliko ALI, ako se sami sebi sklonimo sa puta. Vizuelno sam sebi u glavi to predstavila na sledeći način:
Dvije osobe kreću sa iste pozicije i teže istoj destinaciji. Jednoj osobi je put čist dok drugoj put onemogućavaju brojni zidovi. Najfascinantije od svega je da ona osoba koja ima zidove ispred sebe sama stvara te zidove. Njeno nesvjesno projektuje zidove u vidu prepreka. Mašta mi je u glavi formirala hologram koji očitava svijest i podsvijest te osobe i na njenjom putu ta očitavanja postavlja kako prepreke. Dok osoba koja u sebi nema ograničavajuće faktore kroz hologram prolazi bez prepreka. Svaki zid je uvjerenje da je ono iza zida nedostupno i osoba se razbija o sopstvene, samokonstruisane zidove.
Prepreke na putu su iluzija koja je onoliko snažna koliko vjerujemo u nju. I zaista malo ko ako i iko na ovom svijetu nema prepreke na putu do željenog. Prepreke su u vlasništvu našeg nesvjesnog dijela i nazivaju se našim nesvjesnim uvjerenjima. Nesvjesna uvjerenja su svi oni koncepti koje smo usvojili tokom odrastanja i života o sebi i svijetu. Naravno, uvjerenja mogu biti i pozitivna ali ja se danas bavim onim negativnim koja većinu nas drže podalje od svega željenog. Negativno uvjerenje je ništa drugo do rečenica koja je mnogo puta ponovljena i hologramom naše stvarnosti potvrdjena dok nismo počeli da vjerujemo da je nepokolebljiva istina.
Ali dobra vijest, što je još jedna od mojih dubokih spoznaja, je da ne postoje nepokolebljive istine. Sve naše istine su samo jedna od bezbroj opcija koje možemo birati. Što se prije otvorimo za činjenicu da sve ono u šta vjerujemo koliko god nam hologram realnosti to potvrdjivao postoje ljudi koji vjeruju u diametralne suprotnosti i hologram njihove realnosti to očitava i da možemo odabrati da vjerujemo u ono što nam više služi to ćemo prije dobiti rezultate u životu kojima možemo istinski biti zadovoljni.
To znači da dok jedna osoba tvrdi da je maler i da joj ništa ne ide od ruke a druga osoba govori da je talična i da je miljenik sudbine obje osobe dobijaju svaki mogući dokaz u korist istinitosti sopstvene tvrdnje. Istinska slobodna nastaje kad uvidimo da se tvrdnje mogu birati a realnost nema drugu opciju osim da to potvrdi.
Slijedi praktična vježba koju sam osmislila i zapisala u svom pisanom dnevniku sa primjerima iz lično mog života. Navedenu spoznaju sam praktično primijenila ne bih li spoznala sopstvene zidove.
Na vrhu stranice napisala sam "ja" dok sam ispod, ostavivši prostor izmedju, napisala "željena karijera". Otvorila sam svoj um i pitala sebe zašto je moja željena karijera nemoguća. Rečenice su potekle kao rijeka:
- nemam nikakvu posebnu sposobnost;
- samo posebni imaju posebne karijere od kojih mogu zadovoljavajuće da žive;
- ne znam šta želim;
- čak i da znam ne usudjujem se da želim to što u dubini želim;
- moj rad iako vrijedan nije primijećen;
- od mog kreativnog rada ne može da se živi onako kako želim da živim.
Bilo je još rečenica ali prenijela sam sasvim dovoljno da poenta bude objašnjena.
Ono fascinantno kod podsvjesnih uvjerenja je da ne znamo da ih ne znamo. Nesvjesni smo koliko smo nesvjesni. Vrlo često kad postanemo svjesni šta naša podsvijest o nečemu misli naša zdrava logika i inteligencija automatski unište ta uvjerenja jer kad spoznamo šta se krije u podsvijesti uvidimo da nas to sabotira i nakon toga prosto nismo više ludi da vjerujemo u to što jesmo vjerovali ali nismo znali da vjerujemo. To se i meni desilo. Pročitavši rečenice za svaku sam našla alternativu. Zapisala sam šta umjesto toga želim da vjerujem.
Završivši ostavila sam navedeni posao ne razmišljajući više o njemu jer plodovi ove vrste rada na sebi nisu istog trena vidljivi. Značajne promjene vidimo tek kad se nadjemo u odredjenim situacijama i vidimo da drugačije reagujemo i drugačije se osjećamo.
Ubijedjena sam da je sjeme mog rada posijano. Pimilo se i prije ili kasnije doći će vrijeme za plodove.
