Ego fix
Svima nama iz okruženja mada posle Eurosonga i šire poznata je umjetnica zvučnog imena Konstrakta. Ona je na prošlogodišnjem Eurosongu učestvovala sa upečatljivom numerom "In copore sano" što u prevodu znači "U zdravom tijelu". Pjesma je polarizovala javnost, tabori su se podijelili na one koji su oduševljeni i one koju su zgroženi. Medjutim, najglavnije po mom mišljenu nije bilo ravnodušnih. Ipak, evropska publika je presudila visokim plasmanom u korist potvrde kvaliteta navedene numere.
Na ovogodišnjem takmičenju u Srbiji za odlazak na Eurosong Konstrakta je opet nastupala i to sa numerom "Novo, bolje". Ova numera jeste kao i prethodna bila drugačija i upečatljiva ali je uslijed prepoznatljivog Konstraktinog hita sa prethodnog Eurosonga "Novo, bolje" zvučala poznato i već vidjeno. To nikako ne znači da je pjesma loša jer nije već je zanimljiva, neobična i sa jakom porukom. Ipak, koliko god dobra bila nije bila dovoljna da zadovolji narod i žiri. Medjutim, i više nego je dobra čak i fenomenalna da inspriše moj današnji tekst.
Fenomenom kojim se umjetnica Konstrakta bavi u pjesmi je naša neutoljiva i usudiću se reći biološka potreba za novinama i fixem kojim ta novina djeluje na naš sistem. Ne moram biti stručnjak iz oblasti medicine ili biologije da bih znala da kad se fix dešava tad osjećamo uslijed ispuštanja odredjenih hormona stanje zadovoljstava pa čak i blage euforije. Koji su to hormoni ja sad tražiti neću jer ne bih u tom procesu traženja na pretraživaču da izgubim kreativi naboj koji me trenutno nosi. Možete ih i sami potražiti ako vam je ta informacija neophodna.
Hajde prvo da definišemo šta podrazumijevam pod riječju fix. To je onaj upečatljivi momenat zadovoljstva kad neka naša potreba bude zadovoljena. Kratak je i intenizivan sa tendencijom da nas malo i navuče na sebe i da konstantno pronalazimo načine ne bi li ga nanovo zadovoljili. Medjutim, svaki novi fix je teže dostignuti i da bi bio dostignut treba nam kako Konstrakta kaže "Novo, bolje, brže, veće, više, jače".
Da li vam ova moja priča, kako bi Amerikanci rekli "rings the bell" tj zvuči poznato? Naravno da da jer je ovo sistem nastanka i nastavka postojanja bolesti zavisnosti. Narkomanu je nova doza droge fix, alkoholičaru čaša alkohola, kockaru novi tiket, opklada, ulog... To vam je dragi moji čitaoci fix u svom najjačem izdanju - fiziološka reakcija našeg mozga u vidu koktela hormona uslijed spoljašnjeg nadražaja.
Naravno, da bih što kvalitetnije objasnila šta u ovom tekstu znači pojam fixa ja sam malo otišla u ekstrem pričajući o bolestima zavisnosti. Medjutim, bilo je neophodno kako bih bila što kvalitetnije shvaćena. Fixevi kojima danas želim, inspirisana pjesmom "Novo, bolje" da govorim su manji i manje štetni ali svima nama svojstveni.
Da, upravo mislim to što sam rekla. Na fixeve o kojima ja pričam svi smo navučeni i svi ih ganjamo. Svi ganjamo "Novo, bolje, brže, više, veće, jače". Neki su toga svjesni dok je kod drugih to neprepoznato. Kod nekih to se zadrži u okvirima normalnih granica dok druge odvede u opasno pretjerivanje.
Kako to zapravo izgleda u svakodnevnom životu?
Primjer sa kojim će se većina žena poistovijetiti je ona situacija kad nam je konstantno potrebna nova gaderoba, novi komadi nakita, novi parovi sandala, cipela, patika, čizmica i svega ostalog, nova šminka, novi parfemi... Lista se nastavlja u nedogled. Sve ono što posjedujemo za obući i obuti nakon nekoliko nošanje postane nam već vidjeno i ni malo ekskluzivno. Ako malo bolje sebe posmatramo u onim momentima kad kupimo novi komad bilo čega gore navedenog primijetićmo talas veći ili manji pozitivnih emocija. To je taj famozni fix. Onog momenta kad obučemo npr haljinu koja nam tako divno stoji taj fix čini da se osjećamo bombastično. Medjutim, već pri drugom ili trećem nošenju te haljine fiksa više nema. Da bi se obnovio neophodno je kupiti novu haljinu. I tako u krug.
Znate li onaj osjećaj kad sjednete u automobil upravo kupljen. Mnogo bolji od prethodnog. Jačeg motora, žešćeg eksterijera i luksuznijeg enterijera. Dragi moji čitaoci kakav je tek to fix. Automobil i fix koji sa sobom nosi traje malo duže od fiksa jedne haljine ali ima istu sudbinu - prodje i onda ona mašina u kojoj smo se osejćali tako moćno, vidjeno, upečatljivo i primijećeno sad ne donosi isti koktel hormona i emocija. Da bi se to obnovilo potrebno je pogodite šta? Upravo tako novi fix i novi automobil. Medjutim, da li je uvijek moguće i pametno kupovati skuplji od već skupog automobila? Najvjerovatnije ne.
Ganjanje fiksa posebno može biti štetno za žene koje sebe uljepšavaju estetskom hirurgijom i kozmetičkim procedurama. Čini se da malo bocnuti sebe tu i tamo, malo nešto povećati ili smanjiti na ovom ili onom dijelu tijela i lica ne može biti toliko štetno. I ne bi bilo da nije - sada već i sami znate - fixa koji sa uljpšavanjem dolazi. Medjutim, priroda fixa je da kratko traje i da traži zadovoljenje nanovo ali posebni štetno u ovom slučaju je što ni rezultati estetske hirurgije nisu trajni već se moraju ponavljati. I tako neke žene nadju se u konstantnoj borbi da zadovolje i osjete kako fix tako i onaj početni fenomenalni rezultat. Ovo za posljedicu zna da ima uništena lica i tijela.
Mogla bih nabrojati veliki broj primjera ali iz ovih par postalo je jasno o čemu se radi. Sad preostaje jednio da se bacimo u kratko istraživanje mehanizma nastanka fixa i što je to šta nas goni da uvijek tražimo "Novo, bolje, brže, veće, više, jače"?
Odgovor na ovo pitanje staje u jednu jedinu riječ od samo tri slova.
Ego.
Ego sam u jednom od svojih tekstova nazvala aždajom od bezbroj glava. Takodje sam rekla da na mjestu gdje otkinemo jednu glavu (prepoznati ego) niču dvije nove (neprepoznati ego). Ne moram da naglašavam da mišljenje nisam promijenila. Priroda našeg ega je da iz spoljašnjih faktora izvlači osjećaj sopstvene vrijednosti. Uvijek kad je nečega u velikoj količini pa bila to inteligencija, bio to novac, bila to ljepota, obrazovanje, porijeklo, talenat... tu je uvijek i velika količina ega prisutna. Što je veća količina spoljašnje validacije to je prisutnija veća količina ega. Isto tako tamo gdje ništa od navedenog nije prisutno već je osoba po kriterijumima društava ispod prosjeka to je veća potreba ega da na bilo koji način pronadje validaciju tj zadovoljene i kompenzuje nedostatke.
Ono što predstavlja kamen spoticanja je činjenica da ego po svojoj prirodi nikad neće biti zadovoljan tj uvijek mu je potrebna nova potvrda sopstvene vrijednosti. I upravo tu nastaje problem "Novo, bolje, brže, veće, više, jače". Kada iscrpi prijeko potrebnu dozu validacije tada je primoran da je traži na novom izvoru. Kad je pronadje jedan mali maleni trenutak je zadovoljan. Taj momenat zadovoljnja je momenat kad fix već objašnjenim mehanizmom dopinguje naše tijelo. Ali samo na kratko. Vrlo brzo sistem traži novu dozu i mi preduzimamo sve u svojoj moći da je sebi obezbijedimo. Skoro kao miš u točku koji juri za ciljem koji nikad dostići neće.
Da li nam "Novo, bolje, brže, veće, više, jače" figurativno rečeno može glave doći?
