Vrijednost nedostižnih ciljeva
Nedavno je objavljena vijest da će se u mojoj opštini krajem maja organizovati polumaraton kao i trke na deset i pet kilometrara. Navedenoj informaciji sam se veoma obradovala jer iako su prošle godine kako nisam trčala ipak ta aktivnost nije prestala da bude moja velika ljubav koja se rodila davnih dana na Fakultetu za sport i Nikšićkoj Trebjesi.
Informacija je došla u pravo vrijeme ostavljajući mi poprilično dug vremenski period za pripremu. Srećom živeći na selu okružena sam divljom prirodom i velikim izborom šumskih staza koje mogu iskoristiti u svrhu pripreme. Ovakve staze mi otežavaju ali istovremeno me čine jačom. Takva je i staza koju sam odabrala u svrhu pripreme. Naime pod je konstantnim je usponom. Jednim njenim dijelom uspon je blag a nakon toga postaje jak ali ne previše da ne bih mogla njime trčati. Staza je zaprvo je idealna, izuzetno mi otežava trčanje ali ga ipak ne čini nemogućim.
Uvježbana u vještini posmatranja sopstvenih misli periodi trčanja su postali pravi izvor spoznaja koje su značajne za sve segmente života. Ona kojom ću se danas baviti je ta da ponekad dostižan cilj predstavlja faktor ograničenja.
Šta time želim reći?
Pomenuta staza, kao što već rekoh, za mene koja godinama nisam trčala je poprilično izazovna. U ovom trenutku čak i nemoguća da istrčim potrebnih pet kilometara. Zato sam je izdijelila na segmente. Prvi segmenat koji obavezno istrčim je segmenat blage uzbrdice i on je dug 2,8 kilometara. Nakon toga počinje izuzetno jaka uzbrdica koju savladavam malo po malo. Dosadašnji najbolji rezultat mi je bio 3,2 kilometara što znači da sam čitavih 400 metara trčala uz izuzetno jak uspon. Osim što me je navedeni uspon fizički ojačao donio mi je i dar spoznaje. Primijetila sam da cilj koji sebi zadam za taj dan predstavlja granicu za koju sam ubijedjena da je ne mogu preći dok kad na primjer sledeće trčanje cilj postavim veću udaljenost ono što mi je prethodni put bilo skoro nemoguće dosegnuti ovog puta prelazim bez problema.
Kao da jasno odredjeni, dostižni cilj ograničava naše sposobnosti i mogućnosti.
Ukoliko sam sebi zadala da za odredjeni dan istrčim 2,8 kilometara, približavajući se toj tački subjektivni osjećaj mi je kao da sam na kraju snage i da nakon tih 2,8 kilometra ne mogu više ni metra potrčati. Medjutim, kad za cilj zadam dužu i težu maršutu od 3,2 kilometra ja tek pred taj cilj nekih 50 metara osjećam da sam na izmaku. Onu tačku od 2,8 kilometra koja mi je juče jedva dostižna bila danas bez problema prelazim.
Mi ljudi kao vrsta smo evoluirali tako da iznad svega želimo sigurnost i predvidljivost i koliko god i jedno i drugo bilo dobro za nas nekad može predstavljati i ograničavajući faktor. Kad je postavljanje ciljeva u pitanju često nesvjesno postavljamo ciljeve koji su lako dostižni i koji nas ne izvlače iz zone udobnosti. Kao da se plašimo da postavimo veće i teže dostižne ciljeve jer sebe u samom startu ne vjerujući u njihovo ostvarenje osudimo na neuspjeh.
Razmišljajući o svemu ovome došla sam do zaključka da za naš lični rast i razvoj kao i za uspijeh više koristi možemo imati od nedostižnih ciljeva nego od onih koje subjektivno okarakterišemo kao dostižne.
Prvi razlog koji tome govori u prilog je da naše subjektivno mišljenje šta je dostižno a šta ne ne mora uvijek da bude tačno. Zapravo usudiću se reći da su ciljevi i njihovo ostvarenje podredjeni brojnim faktorima koji sa vremenom sazrijevaju da mišljenje da su nedostižni najčešće nije ispravno. Dakle sve što smatramo za nedostižno nekom drugom ne toliko različitom od nas je dostižno. Možda je jedina razlika u tome što je nekom nešto dostižno a nama nije upravo vjerovanje koje mi imamo o nedostižnosti dok ta druga osoba vjeruje u dostižnost. Dakle, prepreke ponekad nisu objektivne već su samo u glavi.
Drugi argument koji ću upotrijebiti u odbranu svog stava je da bili mi toga svjesni ili ne čim cilj postavimo naš mozak prelazi u modus pronalaska sredstava za ostvarenje. Ako je cilj mali mozak je ograničen ciljem i samo u okviru njega traži rešenje dok ako je cilj mnogo veći mozak u veoma većem nivou i obimu pronalazi potencijalna rešenja. Upravo je to razlog zašto nas nedostižni cilljevi vode mnogo dalje nego oni dostižni. Ponekad čak i ako se cilj pokaže kao istinski nedostižan ipak je traženje rešenja za njegovo ostvarenje primoralo naše kapacitete da izadju van svog okvira. A to samo po sebi jeste nemjerljiv uspjeh.
