Anatomija krivice

Anatomija krivice
Unsplash/Gustavo Spindula

Ko je upoznat sa radom Dejvida R Hokinsa i prije svega sa njegovom knjigom "Sila nasuprot moći" zna šta je skala emocija. Tema emocionalne skale zaslužuje svoj odvojeni članak, medjutim radi boljeg razumijevanja za one koji nisu imali sreću da nalete na to štivo ukratko ću objasniti o čemu se radi.

Hokins je proučavajući emocije i njihov uticaj na čovjeka napravio skalu u kojoj ih je poredjao od najvisočijih pa do najnižih. Kriterijum za odabir koje su visoke a koje niske je bila vibracija tih emocija i njen uticaj na cjelokupno biće. One najvisočije su uglavnom nedostižne dok one niže predstavljaju zonu u kojoj većina čovječansta boravi. Kroz proučavanje skale emocija možemo doći do spoznaje zašto nam svjet izgleda tako loše kao što izgleda. Siromaštvo, glad, nasilje, ratovi i sve ostalo je posljedica nisko vibrativnih emocija koje vladaju u ljudima i koje se manifestuju kao realnost u kojoj živimo.

Danas se neću baviti tim da nabrojim sve emocije koje se nalaze na Hokinsovoj skali već ću se posvetiti jednoj koja se nalazi skoro na samom dnu. Emocija o kojoj govorim je krivica i samo je sram niži od nje. Kao što sam već rekla emocije imaju svoju vibraciju kojom utiču na naše sveukupno biće. Dakle, utiču na fizičkom, mentalnom i energetskom nivou. Što su emocije nižih vibracija to je njhova manifestacija lošija. Krivica je mnogo nisko. To je stanje koje pogubno djeluje na osobu koja dugo boravi na toj vibraciji.

Način na koji ja gledam na emociju krivice je sledeći:

Dvije su forme krivice.

Jedna je štetna po nas dok drugu možemo iskoristiti u cilju sopstvenog napreka.

Forma krivice koja je štetna po nas manifestuje se na dva načina i to krivica koja je usmjerena prema nama samima i krivica koja je usmjerena prema drugim ljudima.

Porijeklo krivice koja je usmjerena prema nama samima može se potražiti u našem djetinjstvu. Odrastajući odrasli su često manipulisali nama kroz osjećaj krivice i na taj način nas usmjeravali tamo kuda su oni smatrali da treba da idemo. Radili su to naši staratelji, ljudi koji su nas obrazovali itd, itd... Ta krivica nije objektivna i nje se treba osloboditi. Na primjer dok smo bili mali svaki put kad ne bismo htjeli da postupimo kako naši staratelji žele bila bi nam nabijana krivica. To što nismo htjeli po njihovom je označavano kao loše i oni bi učinili kroz kritike i kažnjavanje da se i osjećamo loše. Tako odrastamo u osobu koja svaki put kad treba da odbije ono što ne želi osjeća enormnu količinu krivice.

Isto tako, kroz život svi mi se učimo kroz sopstvene greške, medjutim neki od nas kao da nisu sposobni sebi svoje greške da oproste. Provode život kriveći sebe što u prošlosti nisu postupili na bolji način jer da jesu, smatraju, sve bi bilo drugačije. Ovako razmišljanje je ne samo uzaludno već i štetno jer uvijek postupamo najbolje što u tom trenutku znamo i umijemo. Koliko god nam se činilo da smo nekad mogli drugačije postupiti to je iluzija koja nas drži u okovima samookrivljivanja. Na takve stuacije treba gledati kao na životne lekcije jer niko živio nije a da griješio nije i to bezbroj puta. Upravo takve situacije i proživljavamo da bi smo naučili kako treba postupiti.

Krivica može biti okrenuta i prema drugima. Ova vrsta krivice manifestuje se na način da odbijamo da sagledamo objektivno kako naša djela utiču na naš život. Umjesto toga krivimo druge ljude, okolnosti, sudbinu i sl. Štetnost ovog programa ponašanja je ta da tad sebe stavljamo u položaj žrtve pri čemu sebi oduzimamo moć da svoj život uzmemo u sopstvene ruke. Dok god nam je krivac neko drugi ostajemo slijepi kako sebe dovodimo u nepovoljan  položaj. Boravak u mentalitetu žrtve čini da ne vidimo očigledna rešenja za svoje probleme jer nemamo svijest o tome da sami vladamo svojom sudbinom. Kriviti druge dovodi do razvijanja nerealnog stanja bespomoćnosti.

Navedeni oblici predstavlju krivicu koja je loša i koja ukoliko imamo želju za napretkom mora biti iskorijenjena.

Polako smo došli do segmenta krivice o kojem želim sa posebnim zadovoljstvom da govorim jer taj osjećaj krivice nije loš i može nam čak postati jedan od najboljih učitelja i možemo se njom na taj način služiti kao moralnim kompasom.

Duhovni učitelji nas uče da smo svi manifestacija jedne energije tj da smo svi jedno. Gledajući na svijet i sve oko sebe na taj način može se zaključiti da šta god nekom uradimo zapravo smo to uradili sami sebi. Radeći dobro nagrada nam slijedi u vidu visoko vibrativnih pozitivnih emocija. Svi znamo taj osjećaj da kad usrećimo nekog srećniji smo od njega samog. Medjutim, radeći loše emocija koja slijedi je krivica koja uvijek bude srazmjerna bolu ili nepravdi koju smo nanijeli drugom.

Posmatrajući sebe ali i razgovarajući sa prijateljima zaključila sam da svako pa makar i najmanje nedjelo rezultira osjećajem krivice. Intenzitet osjećaja varira. Ukoliko je djelo mala bezazlena laž krivica nas samo malo pecne. Medjutim, što su djela gora krivica je veća. Upravo se tu krije moć da nam krivica postane vodič šta je ispravno a šta ne. Možemo na nju gledati kao na filter kroz koji ćemo provući svoja djela i razlučiti šta je dobro a šta ne.

Ukoliko uzmemo u obzir da svako nedjelo biva proparaćeno osjećajm krivice koju bolno i nelagodno osjećamo u svom tijelu to znači da sve što radimo drugom da ne valja održava se loše i na nas. Da bi i sebe i druge poštedjeli negativih emocija koje oštećuju naš umno-tjelesni sistem i loše se odražavaju na fizičko i emotivno stanje jednostavno treba da pazimo šta radimo.

Jednostavno, zar ne?!

.....................................................

Ukoliko želite pomoć na putu spoznaje krivice i načina na koji vam sabotira život, kontaktirajte me na:

info@katalena.blog

Takodje, ukoliko vam je ovaj tekst pomogao znanje možete proširiti čitajući i sledeće:

Čovjek/Nečovjek

Temelj bez kojeg se sve urušava

Duhovni učitelji čija učenja imaju transformativnu moć