Nepouzdani narator
Svi koji me poznaju znaju jer sam im naravno nebrojano puta ponovila koliko prosto obožavam epsku fantastiku. Taj žanr sadrži sve ono što me prosto oduševljava: magiju, kraljevstva, plemstvo, političke manevre i vrhunske manipulacije, misterije, proročanstva, mitove, legende, epske bitke, plemenite gospe i velike heroje.
Iako ne omiljeni definitivno jedan od pet omiljenih serijala je "Pjesma leda i vatre". Ljubiteljima serija ovaj serijal je poznat pod nazivom "Igra prijestola" dok je ljubiteljima knjiga poznat kao mnogo više od toga. Likovi i dogadjaji "Igre prijestola" su samo mali dio raskošne tapiserije koju ovo djelo predstavlja. Medjiutim, iako se čini da će današnji tekst biti hvalospjev epskoj fantastici i navedenom djelu ipak je moja tema vezana je za jedan drugi fenomen. Pitate se zašto sam onda tekst započela na ovaj način i ja ću vam vrlo rado na to odgovoriti.
Jedan od likova "Pjesme leda i vatre" aka "Igre prijestola" je Sansa Stark. Sansa nije previše medju publikom popularna. Nema strogo definisana načela koja joj pomažu da razlikuje dobro i zlo i ispravno od neispravnog što neki drugi članovi njene najbliže porodice imaju. Sansi je glava puna romatizovanih ideja o viteštvu i plemenitosti. Ideal moralno superiornog viteza koji u skladu sa svojim zavjetima brani slabe i predstavlja mač pravde zamagljuje njeno percipiranje stvarnosti. Sansa je potpuno nesvejsna prave prirode ljudi koji je kao krvoločne zvjeri okružuju. Čak i kad se dešavaju dogadjaji oko nje koji ukazuju da njena predstava o svijetu nije ispravna Sansa idalje ružnu realnost pakuje u ružičaste iluzije. Poglavlja koja su pisana sa Sansinog stanovišta nisu uvijek najbolji pokazatelj šta se zapravo dešava jer je Sansa neko ko se u književnosti naziva "nepouzdani narator".
Biću iskrena i reći iako još prije nego što sam naučila da čitam bajke i priče su bile značajan dio mog života i da je sa odrastanjem moja strast prema čitanju bivala samo jača sve do skoro nisam znala za pojam nepouzdanog naratora. Moja već pomenuta ljubav prema odredjenim djelima me je navodila da neka od njih čitam iznova makar jednom godišnje. Zanimljivo je pomenuti da nikad jedno te isto djelo nakon novog čitanja ne tumačim i ne gledam na isti način. Knjiga je poput misteriozne kutije koju kad god iznova otvorim pronadjem nešto što ranije nisam primijetila. Tako sam ponovo čitajući serijal primijetila da na isti dogadjaj Sansa i jedan drugi protagonista imaju sasvim drugačiji pogled tj da Sansa vjeruje da se desilo nešto što se nije desilo. Zbunjena njenom zbunjenošću potražila sam na pretraživaču "zašto Sansa vjeruje da ju je Sendor Kligejn poljubio tokom bitke za Crnobujicu" i tad je izašlo objašnjenje da je Sansa nepouzdani narator.
Nepouzdani narator je književni lik koji dogadjaje pripovijeda sa subjektivnog stanovišta. Medjutim, to stanovište nije uvijek tačno jer postoje brojne kako unutrašnje tako i spoljašnje okolnosti koje utiču da objektivnost pripovjedača bude umanjena. To praktično znači da nam narator nekad prenosi pogrešne informacije ali ne zato što želi da nas slaže već zato što navedenu situaciju tumači na pogrešan način. Koliko god njegovo stanovište bilo objektivno netačno narator vjeruje da je ono istinito. Njegova subjektivnost i nemogućnost da ispravno tumači dogadjaje čini ga nepouzdanim naratorom.
U slučaju Sanse Stark njena naivnost ali i visok stepen traumatizovanosti čine da ona na neki način bude "otkačena" od realnosti. Maltretiranje sadističkog kralja za kojeg treba da se uda koji je previše plemenit da je lično tuče ali ne oklijeva da upravo to naredi svojoj gardi, smrt najbližih članova porodice, velika usamljenost u neprijateljskom taboru gdje je izolovana i zatočena čine da Sansino opažanje stvarnosti nije najobjektivnije.
Istraživši navedenu temu i van okvira književnosti i književnih likova zaljučka sam da je naivno misliti da nepouzdani naratori postoje samo u književnim djelima. Svi mi smo u većoj ili manjoj mjeri nepouzdani naratori. Svi u manjoj ili većoj mjeri pogrešno opažamo realnost.
Prije svega pomenuću jednu od naučno potvrdjenih činjenica koje sam ja a sigurna sam i vi makar jednom u svom životu primijetili. Radi se o osobini našeg mozga da u našem sjećanju mijenja prošlost. Svima nama se desilo da tvrdimo nešto i pokušavamo da ubijedimo drugu osobu da je neki dogadjaj u prošlosti izgledao na odredjen način nikako ne shvatajući kako ga druga osoba potpuno drugačije pamti. Ako nema konketnog dokaza da presudi u korist jedne ili druge strane prepirka se može završiti tako da obje osobe vjeruju da su u pravu. Medjutim, ponekad se desi da postoji konkretni dokaz koji bez ikakve sumnje pokazuje da smo dogadjaje iz prošlosti tokom vremena promijenili i pamtimo ih drugačije nego što su zaist bili. Tako možemo vatreno tvrditi da je haljina naše drugarice na maturi bila plava dok nam ona ne pokaže fotografiju gdje vidimo da je ta haljina bila zapravo crvena.
U pitanju je nauci davno poznat fenomen da kako vrijeme prolazi tako naš mozak mijenja detalje prošlosti. Meni se desilo da sam upravo kad je knjiga bila u pitanju odredjena dešavanja zapamtila na jedan način pa kad sam godinama kasnije opet istu knjigu čitala ostala sam blago šokirana što se radnja ne dešava onako kako sam je ja zapmatila. U ovako očigledamo slučaju nema nedoumice da ja griješim koliko god mi se činilo da sam u pravu.
Primjer koji može lijepo oslikati kako se dešava da smo nepouzdani naratori dogadjaja je da zamislimo dvije osobe. Jedna od tih osoba ima zdrav strah od visine. Imati zdrav strah od visine znači ne plašiti se visine osim ako objektivno ne prijeti opasnost od pada. Druga osoba uslijed traume koju je iskusila u djetinjstvu gdje je pala sa drveta ima razvijenu fobiju od visine a to znači da se plaši visine i onda kad ne postoji objektivna opasnost da padne. Ako zamislimo te dvije osobe da se nadju na visini njihov doživljaj te visine će da bude potpuno različit. Objektivno obje se nalaze u istim uslovima, subjektivno obje drugačoje percipiraju stvarnost.
Osoba koja nema fobiju od visine ne doživljava taj dogadjaj kao strašan, osjeća blagu nelagodu ali vidi da nije u opasnosti i ta nelagoda ne može da eskalira u panični strah. Osoba koja ima fobiju na tu situaciju gleda potpuno drugačijim očima. Ona realnost posmatra kroz filter fobije i osjeća panični strah ubijedjena da će svakog trenutka pasti i poginuti. Ako bi smo nakon boravka na visinu pitali te osobe za njihova iskustva vidjeli bi smo da se priče u potpunosti razlikuju. U ovom slučaju osoba koja ima fobiju ima ulogu nepouzdanog naratora jer upravo uslijed fobije njeno opažanje ralnosti je iskrivljeno.
Sledeći primjer za tvrdnju da smo svi u odredjenoj mjeri nepouzdani kao tumači realnosti je izreka poznata u našem narodu da se svaki lopov plaši da će ga neko opljačkati ili da se svaki prevarant plaši da će ga neko prevariti. S obzirom da je nama jedino naš unutrašnji svijet koji čine naše misli, emocije, strahovi, stavovi, nesigurnosti, mane, vrline... poznat možemo upasti u iluziju da druge tumačimo po sebi. Tako da ako lopov ide kod nekog u goste gledajući šta će ukrasti tako se taj isti lopov može plašiti da svako ko kod njega dodje ima namjeru da ga opljačka. Navedena osoba ne tumači realnost onakvom kakava jeste već je tumači kroz filter svojih osobina što ga čini nepouzdanim naratorom.
Svjedok sam prije svega kod sebe ali i kod drugih ljudi kako lako donosimo zaključke i kako svoje pretpostavke, mišljenja i stavove uzimamo kao živu istinu bez imalo analize da li je to što mislimo tačno ili nam se čini da je tačno. Da li ikad zastanemo na tren i zapitamo se koliko je ono što mislimo objektivna istina a koliko naše subjektivno gledanje na realnost, koliko je zapravo narativ u našoj glavi objektivan. Ono što me fascinira kod svih nas je da potpuno smo nesvjesni kako naš mozak izvrće realnost da je uklopi u šablon našeg mišljenja. Tako da će navedeni lopov zaista vidjeti dokaze da ga neko želi opljačkati. I ovo se ne dešava samo u slučajevima kao što sam radi dokazivanja svoje poente navela ekstremne primjere nekog ko ima fobiju i nekog ko krade. Ovo se dešava svima nama na dnevnom nivou da potpuno nesvjesno tumačimo ljude, pojave i dogadjanja kroz filtere svojih uvjerenja, stavova, trauma i sl i da bukvalno izvrćemo realnost da bi je uklopili u ono što mi smatramo da je istinito.
Lijek ovome je da prije svega znamo da će naš mozak da bi potvrdio svoje gledanje na stvarnost svaku istinu prilagoditi sebi i svom šablonu. Uklopiće je onako kako mu odgovara da potvrdi sve ono što u dubini vjeruje da je istina. Sve ono što se uklapa u njegovo uvjerenje i potvrdjuje ga će apsorbovati a sve ono što kontrira tome će eliminisati i sve će se ovo naravno dešavati na nesvjesnom nivou. Medjutim, jednom kad saznamo za ovu osobinu našeg uma već imamo veću objektivnost jer kroz sticanje znanja bolje ćemo se paziti zamki. Sledeće od velike koristi je koliko se može provući svoje mišljenje kroz sito i rešeto objektivnosti. Moramo sebe i svoje stavove analizirati u uvijek ostaviti makar najmanji prostor da nismo u pravu. Trebamo da znamo da je naš stav i naše mišljenje često zbir naših jedinstvenih osobina kao i dogadjaja koji kao filter stoje i oblikuju nam pogled na svijet na način koji ne mora biti ispravan.
