Transfer krivice
Manipulacije su jedna od mojih omiljenih tema jer predstavljaju oblast u kojoj se svi mi ako smo dovoljno samosvjesni možemo pronaći i sa jedne i sa druge srane, kako u ulozi manipulatora i u ulozi izmanipulisanog. Najjednostavnija i najbazičnija definicija manipulacije je da ona predstavlja zadvoljenje potrebe na indirektan način uslijed nemogućnosti da potreba bude zadovoljena direktno. Dakle, manipulacije nisu samo zlobne i mračne tehnike koje koriste ljudi bez moralnih kvaliteta da bi od svojih žrtava ubirali korist već su manipulacije i one bezazlene svakodnevne situacije kad navedemo nekog da nešto uradi za nas bez da ga direktno pitamo.
Sledeći pojam koji će za današnji tekst biti bitan je koncept mehanzma odbrane. Mehanizmi odbrane predstavljaju one strategije koje nam pomažu da se sa neželjenim izborimo. To su skoro pa refleksni odgovori našeg sistema ne bi li nas zaštitili od odredjenog stresa ili traume. Isto kao i manipulacije i mehanizmi odbrane obuhvataju široku lepezu ponašanja koja variraju od bezazlenih do onih koji su izuzetno štetni. Tako da čitanje knjige nakon stresnog dana na poslu predstavlja mehanizam odbrane ali isto tako i bolesti zavisnosti poput narkomanije.
Sad kad smo definisali šta manipulacija jeste kao i šta mehanizmi odbrane predstavljaju naša priča ide u smjeru objašnjenja jedne odredjene tehnika koja neosviještena može biti poprilično štetna. To je tehnika transfera krivice. Pišući ovaj tekst analizirala sam sve meni poznate činjenice o ovoj tehnici kao i veći broj primjera ne bih li je što pravilnije definisala. Zaključak koji iz svega toga donosim je da transfer krivice može biti kako manipulativna tehnika tako i mehanizam odbrane u zavisnosti kako se koristi. Kad se nesvjesno koristi ova tehnika predstavlja mehanizam odbrane iako osoba nad kojom se koristi njome može biti izmanipulisana dok onda kad se svjesno koristi ova tehnika spada u sferu mračne manipulacije.
Osnova navedene tehnike koju svi mi u odredjenoj mjeri koristimo je da krivicu za sopstvena djela prebacujemo na drugog. Transfer krivice može biti bezazlen kad umjesto što krivimo partnera što je ostavio obuću u hodniku na koju smo se spotakli ipak sebi priznamo da gledajući u telefon nismo gledali kuda idemo do izuzetno toksičnih momenata kad nasilnik krivi žrtvu za nasilje koje je nad njom izvršio. Koliko god se primjeri razlikovali njihova baza je ista, osoba umjesto da u sebi pronadje uzročnika odgovornost prebacuje ili čak bolje rečeno svaljuje na drugu osobu.
Kada je transfer krivice mehanizam odbrane a kad manipulativna tehnika?
Već rekoh da onda kad transfer krivice koristimo nesvjesno u tom slučaju se radi o mehanizmu odbrane. Sam naziv koncepta "mehanizam odbrane" objašnjava da prebacujući krivicu na drugog branimo sebe ili bolje rečeno branimo sopstveni ego. Po svojoj izuzetno krhoj prirodi ego ne može da podnese a da nema osjećaj sopstvene vrijednosti i veličine. Kad se desi nešto što ima potencijal da mu oduzme osjećaj vrijednosti tad ego majstorski izokrene situaciju u svoju korist. Da se ne bi suočio sa stidom i krivicom on odgovornost prebacuje na drugog. Tako već pomenuti nasilnik koji krivi žrtvu za nasilje koje je učinio istinski vjeruje da nije on taj koji je kriv. Njegov ego ne može da se suoči sa istinom što predstavlja priznavanje činjenice da on jeste nasilnik. Da bi izbjego suočavanje i priznavanje ego vješto pronadje sve moguće razloge da nasilnika ubijedi da on zapravo nije kriv.
Transfer krivice potpada pod manipulativne tehnike onda kad iako svjesni sopstvene odgovornosti odlučimo da je prebacimo na nekog drugog. Razlozi za takvo djelovanje mogu biti brojni ali najdominantniji je taj da onda kad svoju odgovornost prebacimo na drugog tad postoji velika vjerovatnoća da ćemo na upravo taj nači izbjeći da se suočimo sa posljedicama svog djelovanja. Osoba na koju je svaljena težina tudje odgovornosti počne da preispituje da li zaista ima njenog udjela dok za to vrijeme stvarni krivac uspijeva da se izvuče. Toksičnost ove strategije se krije u tome da osoba koja istinski jeste kriva poigrava se sa percepcijm realnosti druge osobe. Ne bi li se izvukla od odgovornosti i posljedica svojih djela manipulator dovodi do toga da žrtva preispituje svoj razum i sposobnost opažanja. Ukoliko je žrtva po svojoj prirodi empatična uvijek će pronaći način da makar malo sebe okrivi i time pomoći da se istinski krivac izvuče bez ili sa vrlo malo posljedica.
Zaključivši sve navedeno postavlja se pitanje zašto svi mi u odredjenoj mjeri bježimo od preuzimanja odgovornosti za okolnosti koje postoje u našem životu?
Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan-lakše je tako. Lakše je drugog kriviti a sebe poštedeti. Medjutim, lakše nije uvijek bolje.
Bilo da svjesno ili nesvjesno na druge prebacujemo krivicu za sopstvena djela lišavamo sebe mogućnosti da istinski preuzmemo odgovornost za sebe, svoja djela i svoj život. Dok god nam je za sve neko drugi kriv nećemo uspijeti da pronadjemo izvor moći u sebi samima. Preuzeti stopostotnu odgovornost nije lako jer kad nema drugih krivaca tad ga jedino možemo pronaći u sebi. Medjutim, upravo se tu krije šansa da moć uzmemo u svoje ruke. Ako imamo moć da napravimo da nešto ne valja onda zasigurno imamo moć da to i popravimo.
Ukoliko vam se tekst dopao znanje možete proširiti čitajući i sledeće:
