Put Lične Legende
.jpg&w=450)
Nedavno sam završila sa čitanjem knjige "Alhemičar" koju je napisao Paulo Koeljo. Kako i sam autor navodi knjiga je pisana simboličkim jezikom i zato mnogi čitaoci mogu upasti u zamku i proglasiti ovu knjigom lakom za čitanje. Zapravo, pomislivši da je Alhemičar lak za čitanje bili bi ste u pravu. Lak jeste za čitanje ali večini nemoguć za istinsko razumijevanje. Vješto protkane univerzalne istine o prirodi naše realnosti ne mogu biti intelektualno naučene već samo duboko spoznate.
Zaniteresovana da pročitam kako kniževna kritika posmatra na Alhemičara potrazila sam par članaka na netu i bila zatečena jednim koji sa velikom količinom osudjivanja govori o knjizi. Površinski gledano argumenti kritičara jesu bili na mjestu. Komentari poput toga da su likovi nedovoljno objašnjeni, dijalozi nedovoljno razradjeni i da je knjiga uglavnom besmislena neiskusnom tragaocu za istinom mogu se na prvi pogled učiniti apsolutno tačnim.
Medjutim, kako i jedan od citata u knjizi kaže, parafraziraću, najveća blaga su nam pred nosem ali ih ne vidimo jer u blaga ne vjerujemo tako upravo ova knjiga predstavlja pravo malo blago koje se iskusnom misliocu otkriva na svakoj stranici.
Knjiga pisana simboličkim jezikom svoja blaga ne otkriva tako lako. Ona ih krije iza jednostavnih rečenica i površnih dijaloga ostavljajući čitaocu da sam pokuša da pronadje dublji smisao, jer sve što olako biva otkriveno nije previše cijenjeno dok samo ono što sami spoznamo može imati transformativnu moć. Upravo zato bih željela da podijelim jednu od lekcija koje je na mene ostavila poseban utisak jer mi je došla upravo u onom trenutku kad mi je bile potrebna.
Lekcija o Ličnoj Legendi.
Pod Ličnom Legendom Koeljo u Alhemičaru podrazumijeva životnu svrhu koju posjeduje svako od nas. To je jedinstveni zadatak koji smo došli da obavimo na ovoj planeti. Sjeme Lične Legende posijano je u svima nama i uvijek će težiti da nikne. Medjutim, sjeme nikad ne niče samo od sebe jer moramo i mi odraditi svoj dio.
Put Lične legende se nudi svima ali nisu brojni koji se odvaže da tuda krenu. To tako biva što taj put nije za one plašljiva srca. Treba mnogo odvažnosti da bi smo išli putem kojim se rjedje ide. Život nas sve iskuša da li smo vrijedni svoje Lične Legende tako što uradi mnogo toga da nam put ka njoj oteža. To su stvarne prepreke umišljenog značaja. Tim želim reći da su te prepreke mnogo manje nego što nam se čini ali ipak većina odustane kod prve. Prva uvijek bude strah od neuspjeha. Samo onaj koji i pod rizikom da ne uspije ipak iznova i iznova nastavi da pokušava krene putem i dostigne život Lične Legende.
U dječjem uzrastu smo najuskladjeniji sa putem Lične Legende. Medjutim odrastajući polako se udaljavamo od onoga što istinski želimo i počinjemo da budemo onakvi kako nam se od strane okoline nameće. Zaboravljamo svoju jedinstvenost i pokušavamo da se uklopimo u gomilu misleći da ćemo tako biti srećniji i uspješniji. Provedemo život igrajući na sigurno ne praveći nikakve rizike. Svoje snove ostavljamo za kasnije, za neki budući povoljniji period.
Tako prolaze dani, mjeseci i godne i polako stareći shvatamo da nismo sebi dopustili da budemo ono što jesmo i onaki kakvi jesmo već smo svijetu od straha od neprihvatanja umjesto pravog lica pokazivali samo masku koja je počela i nas same da umara ali više ne znajući ko zaista jesmo masku se nismo usudili da skinemo.
Medjutim, godine potisnutih snova, želja i žudnji ostavljaju posljedice, sve je manje želje i poleta da se promijenimo i počnemo da budemo onakvi kakvi jesmo i da živimo onako kako želimo. Naši davnašnji snovi bivaju sahranjeni na groblju zaboravljenih želja.
Ovo je put osobe koja se nije odvažila da živi svoju Ličnu Legendu. Vatra koja je u njoj gorela i pokušava da joj osvijetli put godinama je postajala sve manja i manja dok se nije u potpunosti ugasila. Ostalo je samo tiho, prikriveno nezadovoljstvo kao gorki podsjetnik da nikad nismo ostavrili ono što smo mogli.
Kako ne postati osoba koja iako živa ne može reći da istinski živi?
Prije svega moramo povjerovati svi do jednog da za život vrijedan življenja nikad kasno nije. Nisu bitne godine niti imovinsko stanje, područje gdje živimo i čime se bavimo. Bitno je da dodjemo u vezu sa onim dubokim kompasom u nama koji nas uči da razdvojimo dobro od zlog, željeno od neželjenog. Kompas nam je svima dat ali je od godina nekorišćenja postao veoma tih i neupadljiv ali njegove jasne smjernice se ipak mogu čuti. A ako nadjemo snage i hrabrosti prije svega da ga čujemo on će našim povjerenjem postajati glasniji i jasniji.
Emocije su glas našeg unutrašnjeg kompasa. One nam onda kad su pozitivne govore da izbori koje činimo su dobri po nas. Praveći izbore koji su u skladu sa našim pozitivnim emocijama a pri tom pazeći da su nam djela u skladu sa zakonom opšteg dobra, malo po malo utabaćemo stazu naše Lične Legende jer ona nije ništa drugo do život u skladu sa onim što nam je dato da ostvrimo dok smo živi a to je uvijek propraćeno moćnim pozitivnim emocijama. Ne mozemo biti na krivom putu a u isto vrijeme se osjećati dobro.
Put Lične Legende je prije svega upravo to - put. To znači da ne možemo svoju svrhu ostvariti u jednom danu. To je kontinuirano biranje onih izbora za koje u dubini znamo da su dobri po nas i da nas vode pravim putem. Ne kažem da je taj put uvijek lak ali je neuporedivo bolji od onog kojeg biramo jer nemamo hrabrosti da se odvažimo hoditi stazama koje su neispitane. Neispitane su upravo zato što su namijenjene nama da ih prvi upoznamo.
Lično su naše.
