Negativne emocije
Mi kao ljudi smo skloni da osudjujemo negativne emocije kao loše. Smatram da emocije ne treba uzimati ni kao loše ni kao dobre već ih moramo smatrati reakcijom ili bolje rečeno nosiocima informacija koje ukazuju na to šta se oko nas i u nama dešava. Ako su dešavanja prijatna rezultat su prijatne emocije ali ako su dešavanja neugodna dolazi do neugodnih emocija. To je svima vrlo jasno. Medjutim, primijetila sam kako kod sebe tako i kod drugijh da negativne emocije odbacujemo od sebe, označavamo ih kao pogrešne. Skoro kao da onda kad iskusimo negativnu emociju smatramo da smo negdje pogriješili. Kao da smatramo da samo onda kad ne bi smo ikad iskusili negativne emocije moglo bi se reći da smo uspješno i funkcionlno ljudsko biće.
Zašto smo objavili rat negativnim emocijama?
Smatram da su tome kumovali motivacioni govornici, lajf koučevi i kvazi duhovnici koji su svojim pratiocima, čitaocima i simpatizerima za naravno odredjenu sumu novca prodavali priču da je stanje apsolutne sreće i prijatnih dešavanja sasvim moguće i da nam je potrebna samo još jedna njihova knjiga ili seminar ili savetovanje jedan na jedan i mi ćemo biti kao oni - konstantno u ružičastoj izmaglici prijatnih emocija. Tako smo upali u zamku vjerujući da je stanje neprekidne sreće moguće i da to što ne uspijevamo da dosegnemo to stanje samo naša krivica i neadekvatnost. Pa zar samozvani guru kojeg prosto obožavamo nije živi dokaz da je konstantna sreća moguća? Zar nas on ne uči, naravno ako smo spremni da platimo, kako to postići?!
Neko ce reći "dok ima ovaca biće i onih koji ih šišaju" i vjerovali ili ne ja se stopostotno slažem sa tim. Ako sam ja sebe dovela u situaciju da platim seminar prodavača magle upravo taj prodavac magle je zadnja osoba koju treba kriviti. Kriviću sebe i svoju...glupost, naivnost, lakovjernost...? Nešto od navedeneog, sigurno. Takvi dogadjaji oduzmu vrijeme i olakšaju novčanik. Vjerujte da bi bilo dobro da se samo na tome završi medjutim, tu se dešava jedna opasnija stvar a to je da ako istinski povjerujemo da postoji osoba koja nikad ne osjeća negativne emocije i ako mi pokušavamo da budemo kao ta osoba, a to je nemoguce, mi tad upadamo u začarani krug neuspjeha i krivice.
Misleći da možemo dostići stanje bez negativnih emocija već nas u startu osudjuje na neuspjeh. Takodje, vjerujući da je to moguće ali ipak uz sav trud mi nikako to ne uspijevamo da dostignemo stvaramo sebi osjećaj da jednostavno nismo dovoljno dobri i da sa nama nešto nije u redu jer eto komšinica sa trećeg sprata se kune kako je nakon seminara postala toliko produhovljena da nema negativnih emocija. Sve joj je sjajno i bajno. Pa kako mi to ne uspijevamo? Šta nije u redu sa nama jer šta god uradili negativne emocije su idalje tu. Šta to lajf kouč i komšinica sa trećeg sprata imaju a mi nemamo?
Nedavno sam pogledala inspirativan klip na instagramu u kojem se kaže da naša svrha na ovoj planeti je što širi spektar iskustava iz kojih naša duša uči. To znači da je naš zadatak da na ovoj planeti iskusimo sva moguća iskustva ne bi li nam svijest rasla i širila se. To znači da moramo imati kako pozitivna tako i negativna iskustva, to je nešto čega niko poštedjen nije, takodje niko poštedjen nije negativnih emocija je su one biološki uslovljene - reakcija na negativno iskustvo jeste negativna emocija.
Zato moramo prestati da onda kad se ne osjećamo dobro to stanje karakterišemo kao loše i pogrešno. Moramo onda kad dodje do negativnih emocija koristiti to na pravi način a to je da nam one služe kao povratna informacija o stanju u nama i oko nas. Zamislite da nas neko izuzetno jako povrijedi i da na taj primarni bol lijepimo sloj krivice prema sebi što se osjećamo tako kako se osjećamo kad bi idealno bilo da smo hladnokrvni. Em smo povrijedjeni em sebe krivimo što se tako osjećamo.
Biti funkcionalno ljudsko biće ne znači nikad ne zaplakati, nikad se ne razbjesneti, nikad se ne naljutiti, nikad ne osjetiti duboku tugu... Sve navedene i nenavedene emocije su normalne, pa ljudi smo svi zar ne? Ljudski je imati čitav spektar negativnih emocija. Dok god sebe budemo ubjedjivali da se možemo smatrati uspješnim samo onda kad nas nikakva negativa ne dotiče osjećaćemo se kao promašaj jer to stanje nije moguće. Umjesto toga moramo imati drugačiji pristup.
U nasoj moći nije da izbjegnemo negativno medjutim, u našoj moći jeste da nadjemo konstruktivnije načine da se sa negativnim nosimo. Zato sam na početku i navela da negativne emocije trebamo posmatrati kao nosioce informacija. Svaki put kad ih iskusimo to nam daje doznanje da se dešava nešto što zahtijeva našu pažnju. Emocija je bukvalno alarm koji traži da na njega obratimo pažnu. Ipak, realnost većine nas je da potpuno zanemarimo poruku koju emocija nosi i da reagujemo na način na koji smo kroz program ponašanja uslovljeni.
Zato umjesto da budemo reaktivni zapitaćemo se koja to poruka može biti. Dakle, umjesto da ljutnju usmjerimo na drugu osobu okrenućemo se prema unutra-prema sebi i pokušati da shvatimo zašto nas nešto toliko ljuti, šta se krije iza toga, imamo li pravo biti ljuti, da li ispravno opažamo realnost ili je naša ljutnja neopravdana? Tako se npr možemo ljutiti na drugaricu koja uvijek kasni ali umjesto da se posvadjamo sa njom ako svoju ljutnju ispitamo možemo doći do zaključka da se ljutimo na sebe jer dopuštamo nepoštovanje. Ova spoznaja sa sobom nosi mogućnost konstruktivnog razrješenja.
Za kraj ću reći da je sve pa i negativne emocije prolazno, kao talasi dižu se i spuštaju, dolaze i prolaze. Jednostavno trebamo naći način ako možemo iz njih da učimo, da nadjemo najkonstruktivnije načine da se sa njima nosimo i prije svega ako možemo pronaći način da ih jednostavno prihvatimo. Dok su tu iskoristiti ih kao sredstvo boljeg upoznavanja sebe sa apsolutnim znanjem i vjerom da će proći.
P.s Komšinica sa trećeg sprata laže.
