Poraziti neprijatelja
Ličnost nije cjelovita. Razdijeljena je u fragmente. Osim onih djelova ličnosti koji rade u našu korist postoje djelovi koji se ponašaju neprijateljski prema našem opštem dobru.
Odrastajući teško da možemo izbjeći traume. Uslijed toga naša ličnost ne bi li se zaštitila dijeli se u fragmente. Svaki fragmenat tj dio nas ima svog para. Fragmenat pogodjen traumom kao odgovor na tu traumu formira fragmenat koji nas štiti. Mi se identifikujemo sa onim fragmentom koji je zaštitnički nastrojen. Kroz život ispoljavamo ponašanja i odlike tog fragmenta potpuno slijepi za činjenicu da u nama postoji potpuno suprotan dio koji bi se i iskazao da ga tako uporno ne potiskujemo.
Navedeno predstavlja proces nastanka samosabotaže. Da bi se zaštiili od traume formiramo dio nas koji treba da se postara da nikad više ne iskusimo negativne emocije koje je trauma u nama prouzrokovala. Taj dio uvijek preuzima naše cjelokupno ponašanje kad mozak prepozna da se nalazimo u nekoj situaciji koja potencijalno može trigarovati staru traumu.
Ovaj proces se dešava potpuno podsvjesno i bez ikakve selekcije. To znači da zaštitnički dio češće nas sabotira na putu napretka nego što nam pomaže da budemo na sigurnom.
Da bi se oslobodili samosabotirajućih mehanizama moramo prije svega na nivou intelektualnog znanja naučiti šta oni jesu i koji mogu biti a zatim se uputiti putem spoznajnog znanja i kroz svjesno i objektivno posmatranje sebe prmijetiti koje samosabotirajuće mehanizme sami posjedujemo. S obzirom da se čitav prethodni i dio ovog teksta bavi objašnjenjem šta jeste samosabotaža vrijeme je da se navedu konkretni primjeri samosabotirajućih mehanizama. Naglašavam da je lista veoma dugačka. Zato ću se ja osvrnuti na one najčešće zastupljene.
Emocionalna nedostupnost- Svi život na ovoj planeti počinjemo sa otvorenošću i povjerenjem prema svijetu. Medjutim, najčešće naši nabliži srodnici neumjevši da se nose sa sopstvenim demonima u nas usade uvjerenje da je emocionalna bliskost opasana po nas jer nosi sa sobom rizik da budemo povrijedjeni. Da bi se zaštitili formiramo dio nas koji je emotivno hladan i zatvoren prema svim ljudima sa kojim nam se put ukrsti. Taj dio formiran da nas štiti ne dopušta nam da kao odrasle osobe formiramo kvalitetne odnose kroz koje ćemo osjetiti duboku povezanost, poverenje i emotivnu bliskost. Živimo život želeći bliskost ali svaku priliku za to propuštamo i ljude koji bi nam je i pružili svojom nedostupnošću otjeramo.
Samostalnost- Nastaje po istom principu kao i prethodno navedena emocionalna nedostupnost. Veoma rano u djetinjstvu susretnemo se sa situacijama u kojima ljudi oko nas nisu umjeli da nam zadovolje potrebe. Veoma rano usadilo nam se uvjerenje da se samo na sebe možemo osloniti jer će nas svako drugi iznevjeriti. Tad dolazi do formiranja zaštitničkog fragmena ličnosti koji postaje vuk samotnjak, individualac najvećeg stepena. Ta naša individualistička strana je ona koja diktira naše ponašanje jer nam to garantuje sigurnost. Iako u nama postoji dio koji očajnički želi da ima oslonac u drugima mi tu potrebu poričemo i idemo kroz život ne umjeći da zatražimo pomoć pa čak i kad nam je prijeko potrebna. Ne tražimo jer smo ubijedjeni da nam je niko neće pružiti a kad nam se i pruži mi je odbijamo.
Narcisoidnost- Narcisoidnost predstvalja prilično kompleksan pojam ali u suštini jeste samosabotirajući mehanizam koji predstavlja ekstremnu formu prethodno navedenog. Oba nastaju rano u djetinjstvu uslijed traumatične spoznaje da drugi nisu tu da zadovolje naše potrebe. Medjutim, kako se individaualizam ogleda u tome da se samo oslanjamo na sebe narciosoidnost predstavlja onu verziju u kojoj doživevši jednom da nikom nije stalo do nas razvijemo zaštitnički dio koji brine samo o našim potrebama ne obazirući se da li pri tome štetimo drugima. Narcisoidna osoba živi život misleći samo na sebe i svoje potrebe bez ikakve svijesti ko na tom putu može biti povrijedjen.
Strah od ostavljanja- Izuzetno samodestruktivni mehanizam koji nastaje uslijed trumatičnog dogadjaja u ranom djetinstvu kad u većoj ili manjoj mjeri iskusimo osjećaj ostavljenosti od strane staratelja. Naglasiću da nerazvijena psiha djeteta svako razdvajanje tumači kao ostavljanje. Uslijed tako jake trume formira se dio nas koji da ne bi bio ostavljen ostavlja prvi. To se izuzetno jako manifestuje u ljubavnim odnosima kad jedan od partnera uslijed najmanjih svadja raskida odnos i odlazi. Time se brani da ne bude prvi ostavljen ne primjećujući u svojoj subjektivnoj procjeni da veza svadjom nije ugrožena.
Jednom uočivši proces u kojem sebe sabotiramo sledeći korak koji se mora preuzeti je svjesno biranje ponašanja koje se zasniva na objektivnoj procijeni realnosti a ne na našem subjektivnoj osjećaju koji je uslovljen samosabotirajućim mehanizmima.
Ukoliko želite pomoć na putu spoznaje samosabotirajućih mehanizama, kontaktirajte me na:
