Neprijatelj u nama
Ličnost nije cjelovita. Razdijeljena je u fragmente. Osim onih djelova ličnosti koji rade u našu korist postoje djelovi koji se ponašaju neprijateljski prema našem opštem dobru.
Kao pripadnici ljudske rase svi mi kako na fizičkom tako i na psiho-emotivnom nivo bivamo formirani na isti način. Svako novorodjenče je manje više isto. Sve bebe imaju iste potrebe i na sličan način traže zadovoljenje tih potreba. One su poput čistog lista papira koji odrastanjem biva ispunjen različitim informacijama. Zapisi na papiru naše ličnosti čine da svi mi se razvijemo u potpuno jedinstvene individuu. Naša jedinstvenost nastaje kao posljedica okruženja u kojem odrastamo. Naši staratelji i najbliža okolina su ti koji diktiraju u šta ćemo se kroz proces vaspitanja i socijalizacije razviti. Pod uticajem okoline formiramo programe ponašanja po kojem funkcionišemo. Stručnjaci iz oblasti psihologije smatraju da se osoba formira do 7 godine života. Sve nakon toga predstavlja ponavljanje naučenih programa.
Istina koje je mali broj nas svjestan je da u koliko god funkcionalnoj porodici odrastali trauma ne možemo biti poštedjeni. Iako riječ trauma može asocirati na teška iskustva propraćena enormnom količinom negativnih emocija istina je da se pod traumom podrazumijeva sve ono što u većoj ili manjoj mjeri naše psiho-fizičko stanje izbacuje iz ravnoteže. Naš um u mladim godinama nije dovoljno razvijen da može da odredi šta je objektivna kriza a šta ne. To znači da čak i minorne stvari mogu imati velike posljedice koje negativno utiču na naše funkcionisanje kroz život.
Recimo da je djetetu kroz nekoliko dana obećavano da će biti povedeno u Luna Park. Roditelji iako svjesni da neće imati vremena da ispune obećano, nastavljaju sa zavaravanjem ne bi li ga umirili. Dijete ne umije drugačije osim da vjeruje svojim roditeljima. Medjutim, kako dani prolaze postaje očigledno da to što mu je obećano neće biti ispunjeno. Nedovoljno razvijena psiha djeteta uvidja da je imati povjerenje u nekog opasno jer dovodi do negativnih emocija razočarenja.
Kroz primjer uvidjamo kako se formira uvjerenje da nikom ne treba vjerovati. Kroz ponavljajuće situacije uvjerenje jača i prelazi u podsvijest i počinje da diktira naš stav prema ljudima. Uvidjamo da trauma u navedenom primjeru nije ozbiljna, objektivno rečeno nije toliko strašno što roditelji uslijed velike zauzetosti da obezbijede stredstva za život nisu uspjeli da održe obećanje ali je to kod djeteta formiralo strah od povjerenja u ljude. Ono povezuje da je povjerenje jednako razočarenje i da bi se zaštitilo od razočarenja postaje nepovjerljivo.
Upravo je ovo način na koji se formiraju samosabotirajući mehanizmi.
Susrevši se sa traumom u ranom djetinjustvu formiramo dio koji nas štiti da u budućnosti izbjegnemo sličnu situaciju. Ta dio nas ima ulogu zaštitnika i u svakoj situaciji postavlja se na način da spriječi da opet iskusimo primarnu traumu. Jasno mi je zašto se nekom može učiniti da je ovaj mehanizam zapravo dobar ali problem nastaje tako što se sve dešava na podsvjesnom nivou i bez ikakve selekcije. To znači da ukoliko naš podsvesni um kroz nepoverenje želi da nas zaštiti on nas štiti i onda kad bi smo trebali da imamo povjerenje u nekoga i u nešto.
Uslijed toga svaku osobu gledamo kroz sumnju, svaku situaciju vidimo kao nešto iz čega ćemo mi izaći povrijedjeni, dobre prilike nam subjektivno djeluju kao da su suviše dobre da bi bile istinite. Naše uvjernje da se nikom ne može vjerovati čini da svijet posmatramo kroz takav filter koji nas čuva da ne budemo povrijedjeni ali u isto vrijeme nas sprečava da uvidimo kad zapravo naše nepovjerenje predstavlja faktor koji nas koči da imamo bolji život i bolje odnose. Dakle osobina koja je nekad davno formirna da bi nas zaštitila sad predstavlja sredstvo koje nas sabotira i lišava nas prilike da napredujemo.
Samosabotirajući mehanizmi nas drže u zoni komfora i sigurnosti. Neko bi se mogao zapitati šta nije u redu sa tim da budemo na sigurnom mjestu. Medjutim, zona sigurnosti koliko god samo njeno ime asociralo da je to pravo mjesto gdje treba da budemo zapravo jeste mjesto kako stagnacije tako i nazadovanja. Sigurna zona nikad ne može biti ispunjavajuća po nas jer kao čovječanostvo kolektivno i individualno konstantno težimo napretku a napredak iziskuje korak u nepoznato sa svim rizicima koje to nepoznato nosi sa sobom.
Nastaviće se...
.....................................................
Ukoliko želite pomoć na putu spoznaje samosabotirajućih mehanizama, kontaktirajte me na:
