Pomisao na smrt

Pomisao na smrt sigurno nije nešto što većina ljudi može povezati sa samorazvojem i unapredjenjem medjuljudskih odnosa ali ja ću baveći se upravo tom temom kroz sopstvenu prizmu današnjim tekstom napraviti paralelu izmedju pomisli na smrt i unapredjenja odnosa sa sobom i drugim ljudima. Ali hajde prije svega da pojasnim kako to da sam uopšte došla u situaciju da pravim korelacije izmedju ova dva na prvi pogled nespojiva pojma.

Jedan od meni omiljenih predavača je Bentinjo Masaro. Ovih dana gledam njegov serijal na Jutjubu koji se bavi duhovnim budjenjem i životnom svrhom. Prve dvije epizode uče kako više biti prostor nego sadržaj uma koji taj prostor ispunjava. Kombinacija filozofske teorije i jednostavno primjenjive prakse učinilo je da navedene epizode odgledam po dva puta. Treća mi je bila manje zanimljiva jer se bavila tematikom meditacije tokom koje osoba zamisli da joj se bliži kraj života.

Svjesna sam da bi većina bila zgrožena na pomisao da zamišlja trenutak neposredno pred sopstvenu smrt ali uvjeravam vas da nije ništa strašno niti mračno u pitanju. Navedena meditacija ima za cilj da zamislivši da nam se bliži kraj vremena na ovoj planeti vidimo čime bi smo bili zadovoljni vezano za naš život a gdje bi smo da nije kasno drugačije postupali. Pomiso da se bliži kraj ima fenomenalnu moć da tako jasno posloži prioritete. Efekat meditacije ogleda se u tome da spoznavši u čemu griješimo možemo to korigovati prije nego stvarno bude kasno za to.

Tu treću epizodu sam odgledala na preskoke i vrlo malo ideju koju je sugerisala provrtjela kroz glavu. Zamislivši da je došao kraj mojih dana vidjela sam da sam dosta zadovoljna onim što vidim iza sebe. Vidjela sam da je vrijeme koje galopirajući prolazi maksimalno bilo ispunjeno kvalitetnim sadržajem. Nisam se osjećala da sam išta propustila već da sam dane sa svrhom trošila. Žalila bih da nemam dijete i žalila bih koliko god darežljiva bila što nisam bila makar još sto puta darežljivija. Tako sam jasno vidjela da je najvrijednije što imamo ono što smo drugom dali. Takve i slične misli su mi se kao što rekoh nekoliko kratkih minuta motale po glavi i zaključivši da nema tu nekog naročitog posla za mene na video sam vrlo brzo zaboravila.

Do juče.

Dan prije juče primijetila sam da moj voljeni pas u urinu ima odredjenu količinu krvi. Juče je poveden kod veterinara. Uradjene su mu analize koje su pokazale da mu je stanje organizma dobro osim odredjenih parametara koji ukazuju na neku upalu. Dobio je antibiotike kao terapiju koje ce konzumirati sledećih deset dana. Navedena dešavanja su me zabrinula ali ne u nekoj ekstremnoj mjeri. Vjerovala sam da će posjeta veterinaru riješiti problem vrlo brzo. Ipak, opisani dogadjaj me je bacio u razmišljanje.

Sad kad se prisjećam nikad ranije nisam razmišljala o smrti svog psa. Njegov dosta kratak životni vijek i njegova smrtnost nisu nešto što me je brinulo. Veseo, razdragan i hiperaktivan iako već 7 godina star uvijek je odavao utisak fenomenalnog zdravlja i snage. Ipak, juče kad se prvi zdravstveni problem ikad javio postala sam svjesna da je njegovo vrijeme u mom životu ograničeno. Ta pomisao nimalo nije bila laka za podnijeti. Gledajući u izražajne, duboke i izuzetno inteligentne oči svog psa shvatila sam da neizbježnost smrti mora biti prihvaćena i da jedino što mogu je da se postaram dok je još tu da mu život bude savršen.

Prisjetivši se Benovog videa shvatila sam da pomisao na sopstvenu smrt ili na smrt ljudi oko nas može biti izuzetno bitan faktor unaprjedjenja odnosa kako sa sobom tako i sa bližnjima. Naravno, svi mi znamo da su nam ljubimci, roditelji, njihovi roditelji i ostali smrtni ali nikad sebi ne dopustimo da o tome porazmislimo. Čak iako nam neka slična pomisao dodje mi prestraveljeni od nje istog trena potisnemo je što dalje od sebe.

Ipak, ako dopustimo makar na tren da pomislimo šta bi bilo da voljene osobe nema kristalno jasno bi nam postalo u kojim segmentima vezano za odnos sa tom osobom griješimo i imali bi smo šansu da to istog trena ispravimo. Njihovo prisustvo nikad više ne bi bilo uzeto zdravo za gotovo već bi bilo visoko cijenjeno. Dane ne bi smo gubili gledajući u beživotne ekrane nego u oči voljenih dok sa njima provodimo kvalitetno vrijeme i stvaramo uspomene.

Isto tako pomislivši da nemamo više dana ispred sebe postanemo tako jasno svjesni šta su prave vrijednosti za nas a šta gubljenje vremena. Tada nam dodje žao da se vrijeme ikad više uludo troši. Ukoliko uvidimo da se kajemo propuštneih prilika postajemo svjesni da odnekud moramo stvoriti hrabrost da uradimo upravo ono što želimo jer shvatamo da zapravo ništa izgubiti ne možemo a da i ono što izgubimo nikad nije ni trebalo da ostane. Uvidjamo apsolutnu irelevantnost tudjih mišljenja i krećemo da pišemo sopstvenu priču po sopstvenim pravilima. Shvatamo da život nije zamišljen da bi stagnirali već da bi napredovali. Postajemo osoba od prioriteta. Razdvajamo bitno od nebitnog. Smišljamo plan napretka. Odlučujemo da kad smrt istinski dodje u tom trenu budemo u miru sa sobom bez žali za protraćenim vremenom.

Naravoučenije :

Cijeniti sve ono čega jednom neće biti dok je još tu.

Prihvatiti prolaznost.

Ne plašiti se.

Ne gubiti vrijeme.

Biti u miru sa sobom.

Moliti se.

Voljeti.

Oprostiti.

Dati.

Živjeti, ali istinski.