Dvije vrste nezadovoljstva

Dvije vrste nezadovoljstva
Unsplash/ Clement Proust

Da li postoji neko medju nama ko život živi nedotaknut nezadovoljstvima? Ja sam ubijedjena da takvog nema jer sam proces životnog puta svakog od nas zahtijeva da prije ili kasnije naidjemo na nezadovoljstva. Složićemo se svi da ona ni malo nisu prijatna iskustva za proživjeti ali kao što ćemo uskoro saznati imaju neprocjenjivu ulogu za naš rast, razvoj i napredak. Moja namjera za današnji tekst je da udjem u dublju analizu koncepta "nezadovoljstvo" i da sa onog segmenta nezadovoljstva koji je nepravedno osudjen kao loš skinem ljagu. Da bi smo razumjeli zašto sa nezadovoljstva tj jedne vrste nezadovoljstva ljaga mora biti skinuta poželjno je da bude ponudjeno pojašnjenje koje su to vrste nezadovoljstva. Ja ću ih podijeliti na dvije grupe i obje podrobno objasniti.

Prva kojom ću se baviti je nezadovoljstvo koje potiče od ega. Ego - ta gladna aždaja sa hiljadu glava uvijek traži novi izvor kroz koji će crpjeti osjećaj sopstvene vrijednosti. Po svojoj prirodi ego ne može da odoli a da se ne poredi i tad neizbježno prije ili kasnije dolazi u situaciju da poredeći se naidje na objekat poredjenja u odnosu na koji se osjeća inferiorno. Ego ne podnesi inferiornost i mučan osjećaj nezadovoljstva koji sa tim ide ruku pod ruku. Tada da bi smo zadovoljili ego pokušavamo imati svega u što većim količinama a kad to ne uspijemo nezadovoljstvo postaje naš stalni pratilac. Koliko god novca, uspjeha, komplimenata, dostignuća i svega ostalog imali uvijek će neko imati svega toga više a naša nemogućnost da to nadmašimo prelazi u hronično nezadovoljstvo. Ova vrsta nezadovoljstva ne samo da je bitka koja nikad ne može biti dobijena već može predstavljati čak i opasnost jer osoba čiji život objektivno jeste pun blagoslova ali ona to uslijed nezadovoljstva ne vidi rizikuje da bez svega ostane. Univerzum takve ljude kroz gubitak uči bitne životne lekcije a to je "nisi cijenio i bio zahvalan onim što imaš sad je vrijeme da bez toga ostaneš".

Navedena kategorija nezadovoljstva je medju ljudima veoma česta i zato može biti na neki način i kriva zašto drugu kategoriju koju ću uskoro objasniti bije loš glas i zašto ona ostaje neshvaćena a potencijal koji pruža neiskorišćen. Ta vrsta nezadovoljstva je pravi predmet mog interesovanja i poenta današnjeg teksta.

To nezadovoljstvo je ono koje ne proističe iz ega već iz dubljeg sloja našeg bića. Njegova jedina uloga je da nas usmjeri tamo gdje za našu životnu svrhu i dobro treba da idemo. Princip nastanka ove vrste nezadovoljstva je jednostavan - okolnosti u kojima se trenutno nalazimo ne ispunjavaju nas srećom i zadovoljstvom već umjesto toga osjećamo nezadovoljstvo. Tada ako analiziramo nezadovoljstvo postaje jasno šta zapravo želimo i u kojem smjeru treba da idemo a to je suprotno ili makar drugačije od onog gdje se nalazimo trenutno. Ovo nezadovoljstvo se javlja kad ostajemo na mjestima gdje više ničega nema za nas ali opet mi to kao da ne uvidjamo i nastavljamo tu da budemo. Tada malo po malo nezadovoljstvo narasta. U početku je minimalno i jedva primjetno, medjutim vremenom poput grudve puštene sa vrha padine postaje sve veće i snažnije a posljedice tog nezadovoljstva sve uočljivije i za nas problematičnije.

Ova vrsta nezadovoljstva često se krije iza poricanja jer posljedice suočavanja sa nezadovoljstvom mogu biti izuzetno velike i u strahu šta bi to moglo da znači za nas poricanje postaje naš zaštitni mehanizam. Dopustite da objasnim na primjeru.

Osoba se već duži niz godina nalazi na poslu koji crpi svu njenu životnu energiju. Nezadovoljstvo je njen svakodnevni saputnik. Onog trena kad završi sa poslom za jedan dana ona osjeća neugodnost znajući da je isti posao čeka i sjutradan. Medjutim, njen posao je dobar, dobra je plata, obezbjedjuje joj sigurnost i stabilnost. Na površini sve je onako kako se samo poželjeti može dok u dubini navedenu osobu izjeda nezadovoljstvo. Ipak, to nezadovoljstvo je više pritajeni nedefinisani osjećaj nego što je otvoreno i svjesno stanje. Svaki put kad pomisli da ovakvim životom nije zadovoljna njen unutrašni glas se javlja da je svim mogućim argumentima ubijedi da na svom poslu ne samo treba nego i mora da bude zahvalna. Pa koliko je onih koji bi "ubili" za takav posao? Osoba iz našeg primjera kako sebi tako i drugima nabraje sve prednosti koje njen posao pruža. Medjutim, nikako sebi ne uspijeva da objasni ako je njen posao toliko dobar zašto nije srećna i ispunjena, zašto se dodjavola osjeća tako iscijedjeno? Razlog tome je kako nezadovoljstvo tako i poricanje tog nezadovoljstva.

Poricanje u ovom slučaju služi kao zaštita jer da osoba odustane od poricanja to bi značilo da sebi mora da prizna koliko je nezadovoljna i da jedini način da nezadovoljstvo nestane je da se posao i životne okolnosti promijene. Medjutim, to nije ni malo lako. Za osobu koja godinama sigurnost izvlači iz tog posla priznati sebi da je očajno nezadovoljna i da jedini način da postane zadovoljna je da upravo napusti posao i glavi osjećaj sigurnosti koji ima u životu može predstavljati najstrašniju stvar koja je može zadesiti u životu.

Postaje jasno da poricanje ima zaštitničku ulogu.

Život na ovoj planeti nije osmišljen tako da bi nama sve vrijeme bilo prijatno već da bi smo kroz doživljavanje širokog spektra iskustava što više u svakom pogledu napredovali. Da bi bilo jasnije šta želim reći život možemo zamisliti kao video igricu sa bezbroj nivoa. Da bi smo se peli nivoima moramo sebe dovoditi u iskustva koja su ponekad neugodna i koja nas plaše jer se samo u njima nalazi ključ za sledeći nivo. Medjutim, mi ljudi imamo tu osobinu da sebe držimo na jednom te istom nivou jer se plašimo da izadjemo iz sigurnosti koju taj nivo pruža. U tom slučaju dolazi do nezadovoljstva jer sve ono što nam je jednom bilo idealno stanje ako ne dolazi do napretka tad neminovno dolazi do stavranja nezadovoljstva koje nas gura da prevazdjemo trenutni nivo i da predjemo na viši.

Ovim je, nadam se, pojašnjeno zašto nezadovoljstva lišena ega predstavljaju putokaz kojim putem treba da se uputimo.

Za kraj ću reći da nikako ne preporučujem naglo mijenjanje životnih okolnosti samo zato što se nekad neko blago i trenutno nezadovoljstvo javi. To su svakodnevne situacije koje služe da razvijemo kapacitete da bi ih rješavali i pri tom napredovali. Nezadovoljstva o kojima ja govorim su ona koja treba studiozno da budu ispitana ne bi li se utvrdilo iz kojeg motiva proizilaze i tek onda kad spoznama da nisu ego motivisana već da predstavljaju duboki vapaj našeg bića za promjenom tad treba promišljno djelovati. Ova nezadovoljstva ćemo lako prepoznati po tome što jednom kad se pojave ne napuštaju nas sve dok okolnost koja je izvor nezadovoljstva ne bude promijenjena.