Impulsi intuicije
Bivajući svjesnija i budnija, nijesam mogla a da ne primijetim da često dolazi do toga da, skoro pa, nagonski, instinktivno dobijem želju ili ideju da nešto uradim. Ta misao, skoro kao da i nije misao, više je osjećaj koji ima zadatak da me u tom trenutku usmjeri u odredjenom pravcu. Pažljivo posmatrajući i proučavajući taj osjećaj, došla sam do odredjenih zakonitosti koje ću rado podijeliti sa vama.
Došavši nekoliko puta u situaciju da sasvim iznenada dobijem želju nešto da uradim na odredjeni način ili da negdje podjem, i nakon sto to uradim da shvatim da sam uradila najbolju moguću stvar, da sam bukvalno prateći osjećaj bila u pravo vrijeme na pravom mjestu, odlučila sam malo da istražim taj fenomen. I naravno, našla sam opise i definicije koje se poprilično uklapaju u moja iskustva.
Postoji odredjeno stanje svijesti koje neki nazivaju, posebno u sportu, "biti u zoni", a u duhovnim krugovima poznatiji je naziv "ići sa Tokom". Oba naziva se odnese na isti fenomen koji predstavlja takvu situaciju da vodjeni, skoro pa, većom silom, pratimo osjećaj koj je intenzivno jak da nešto treba da uradimo i radeći to skoro da gubimo pojam o vremenu, dok se naše ponašanje i sami dogadjaji odvijaju sami od sebe. Iako učestvujemo, skoro kao da nas vode nevidljive niti u smjeru koji je najbolji za nas. Svaki sledeći korak koji napravimo ne dolazi kroz uzročno posljedično razmisljanje već kao impuls intuicije šta i kako treba da radimo. U tim situacijama ne radimo razmisljajući već samo radimo, kao da pratimo nevidljivi plan koji se otkriva kroz naš osjećaj da to tako treba da uradimo.
Stanje Toka je nešto što je svima dostupno ali neki ljudi ga mnogo češće doživljavaju nego drugi.
Zašto je to tako?
Kao što smo rekli, početna faza je osjećaj koji nas nepogrešivo usmjerava u odredjenom pravcu. Pažljivim posmatranjem spoznala sam da taj osjećaj dolazi iz dubljeg sloja našeg bića, dolazi iz prostora van misli. Tim želim da kažem da odluke koje donesemo šta i kako ćemo nešto da uradimo, dolaze kroz uzročno posljedično razmišljanje, dok impuls intuicije se javlja u vidu osjećaja. Takodje sam primijetila da u djeliću sekunde, nakon što iskusimo impuls, dolazi do misli koja racionalizuje zašto to konkretno ne bi trebali da uradimo. I upravo tu je razlika medju ljudima koji su češće svjedoci stanja Toka. Ti ljudi su dovoljno budni da uhvate taj početni impuls i dovoljno hrabri da mu vjeruju. Ljudi koji ne doživljavaju stanje Toka, više vjeruju misli koja dolazi nakon impulsa, onoj misli koja logično objašnjava zašto to ne bi trebalo uraditi.
Jedna od najboljih lekcija koju sam naučila u duhovnosti i koju bih najradije naučila sve ljude je ta da ne vjeruju uvijek svojim mislima.
Naše misli nam uvijek žele dobro ali, paradoksalno, ne dovode uvijek do dobrih odluka. Nekad nam mogu spasiti život dok nas nekad mogu izuzetno ograničavati. Naš mozak ima zadatak da nam sačuva život. On obradjujući podatke i sakupljajući informacije kroz naša dešavanja, klasifikuje šta je bezbjedno a sta je opasno. Ima zadatak da ako je nešto u prošlosti, na bilo koji način, izazvalo jake negativne emocije, da nas kroz procjenu realnosti sačuva od istog ishoda u sadašnjosti. Medjutim tim može značajno umanjiti naš kapacitet za uspjeh.
Zamislite djevojčicu koja se na priredbi, za dan škole, izašavši na binu, potpuno zaledila, zaboravljajući sve do posledenje riječi pjesmice koju je trebala da odrecituje. U tom strenutku djevojčica doživljava jake negative emocije stida pred drugarima i straha od osude učitelja ili roditelja. Mozak bilježi taj dogadjaj kao visoko opasan po unutrašnju harmoniju organizma. Djevojčica od tad ima strah od nastupa pred ljudima. Kao odrasla žena, odbija priliku da napreduje na poslu, jer je to napredovanje uslovljeno izlaganjem projekta pred stotinu ljudi. Jasno vidimo da mozak izlaganje projekta vidi kao opasnost za ravnotežu uma i tijela i čini sve što može da to izbjegne, drugim riječima sabotira nas.
Ovim primjerom želim da ukažem zašto trebamo postati svjesni svojih misli i ne vjerovati im uvijek. Moramo biti dovoljno svjesni da pravimo razliku kad nas nešto čuva od opasnosti a kad nas sopstvene misli sprečavaju da unaprijedimo svoj život.
Kada je upitanju stanje Toka, impuls intuicije nas vodi u pravom smjeru, dok su misli tu da nas spriječe. Sprečavaju nas jer pratiti impuls često znači izaći iz zone komfora i uraditi nešto potpuno novo i neočekivano. Misli su tu da nam ukažu šta će se desiti ako ne uspijemo, ukazuju uvijek na potencijalne posljedice. Ukoliko nas impuls vodi ka tome da ustanemo i kažemo nešto što je ispravno ali većini nije lako za čuti, misli dolaze da nam ukažu da je bolje da ćutimo da sebe ne uvalimo u problem. Ja zaista shatam da je za većinu logično tako postupiti i igrati na sigurno, ali samo onda kad pratimo osjećaj šta je ispravno, koji je uvijek tu, kao unutrašnji kompas, počinjemo da živimo životom koji je mnogo bagatiji i ispunjeniji, jer taj impuls uvijek ima zadatak da nas usmjeri ka onom putu koji je najbolji za nas. Dolazi od jače i veće inteligencije nego što je naša, dolazi od univerzalne inteligencije. Samo mu treba vjerovati. A to je, kao i sve, proces koji se uči i u kojem se, uz vježbu postaje sve bolji i bolji.
Kad god dobijte onaj osjećaj, u našem narodu poznat kao "nešto mi govori", pratite ga bez oklijevanja. Jer često imate bukvalno sekunde da uhvatite talas stanja Toka. Zanemarite misli koje panično hoće da vas spriječe. Ukoliko vam je ovaj pristup za početak previše ekstreman, onda kad dobijete goruću želju nešto da uradite, postanite svjesni koje vas to misli sprečavaju. To mogu biti misli tipa:
-obrukaću se;
-smijaće mi se;
-pokazaću svoje neznanje;
-misliće svašta o meni i sl.
Zatim postanite kristalno jasno svjesni da čak i ako dodje do svega toga to i nije toliko strašno. Ništa što vam se sigurno bar jednom nije desilo, pa ste preživjeli. Preživećete ii sad. I ovog puta ipak to nešto uradite, makar samo radi eksperimenta. Uradite i vidite da većina stvari od kojih strahujete se i ne desi (ovim jos jednom dokazujemo da naše misli nijesu uvijek u pravu i da im ne trebamo uvijek vjerovati), a ako se i desi nije sa tim došla i propast svijeta.
Medjutim mnogo je veća vjerovatnoća da ćete početi da doživljavate čudesne stvari u svom životu. Neke od njih će biti čudesne kroz sam proces rada tih stvari tj radeći to osjećaćete nevjerovatno uživanje, a neke od njih će vas dovesti do predivnih ishoda, ljudi i doživljaja.
Šetajući jednom sumom, u sekundi sam dobila želju da se penjem okolnim, poprilicno strmim, stijenama. Bukvalno pet sekundi prije nego što sam počela da se penjem nijesam imala ni najmanju predstavu da bih to mogla uraditi. Ali ugledavši stijenu, jednstavno sam krenula sa penjanjem i time doživjela izuzetnu avanturu i uzbudjenje. Stijene jesu bile strme ali sam sve vrijeme osjećala da sam bezbjeda, i nemam riječi da opišem svoja osjećanja moći, uspjeha i zadovoljstva kad sam se popela na sami vrih i uživala u fascinantnom pogledu na čitavo selo. To je bio prvi i poslednji put da sam se pela po stijenama. Taj dogadjaj je bio jedan od prvih mojih susreta sa stanjem Toka. Spustivši se sa stijena, nijesm sebi bila jasna kako mi je tako iznenada došla ideja i koliko sam uživala ostvarujući je. Zapamtivši kako sam odmah, u sekundi, odreagovala na impuls ne cekajući da me misli o opasnosti sputaju i kakvo je zadovoljstvo proisteko iz toga, postala sam pažljivija za iznenadne impulse koji me vode. Preteći ih od tog dogadjaja penjanja pa sve do sad, iskusila sam nevjerovatna iskustva.
Ne savjetujem penjanje po stijenama neiskusnim osobama,
Katalena
