Kratka ali slatka putovanja
6, oktobar, 2024, nedelja.
15.14h
Već neko vrijeme sjedim za kompjuterom i pokušavam da odredim temu o kojoj ću danas pisati. Čak provjeravam i vajber bilješke u kojima ima bar deset tema o kojima sam željela da pišem ljetos ali uslijed nedostatka vremena i energije nisam mogla pa sam to ostavila za neki budući trenutak. Medjutim, budući trenutak je došao ali u meni nema ni gram motivacije i želje da pišem koliko god da te teme jesu interesantne i korisne. Riječi ne da mi fale nego ih uopšte nema.
Znajući da nema smisla da pišem ako me ne nosi talas inspiracije sa žaljenjem okrećem glavu od tih ideja i dajem se u razmišljanje zašto me u ovom trenu ne nosi želja da se navedenim temama bavim. Prisjećam se onih trenutaka od ljetos kad bi mi naišla inspiracija kako sam se žurno hvatala telefona ne bi li ideju zabilježila i koliko sam se radovala momentu pisanja i pitam se gdje je to stanje nestalo.
Čak me hvata pomalo strah da konačno nisam došla do kraja svoje želje, volje i inspiracije za pisanjem. Užasnuta pitam se zar nikad više neću osjetiti onaj savršen momenat kad vrijeme prestaje da postoji a ja se pretvaram u medijuma kroz kojeg kao da neka veća inteligencija šalje misli koje moji brzi prsti pretvaraju u riječi na ekranu.
Zar su završeni dani uzbudjenja koje u meni pisanje budi???
22, oktobar, 2024, utorak.
18.59h
Ranije sam pomenula da sam dobila probni proizvod i da sam njim zadovoljna. Medjutim, cijena izrade po jednom komadu je bila za moj budžet previsoka tako da sam se obratila drugom proizvodjaču. Zbog toga sam nedavno nakon završenog posla pošla do Podgorice i dogovorila sa drugim proizvodjačem izradu kompletne porudžbine. Taj proizvodjač je neznatno ali dovoljno povoljniji jer mi je želja da proizvod koji nudim bude pristupačan ali u isto vrijeme i kvalitetan. Preostaje samo da kompletna porudžbina bude uradjena što očekujem da bude završeno tokom ove sedmice.
Nakon ugovorenog posla pošla sam u obližnju Albaniju, u grad Skadar gdje sam provela zaista predivan dan. Vrijeme je bilo prelijepo a grad inspirativan za istraživanje. Nije vidjeno sve što je moglo da bude vidjeno tako da ne sumnjam da ću ga uskoro sa više vremena na raspolaganju opet posjetiti.
Dan nakon toga uslijed porodičnih obaveza morala sam posjetiti Srbiju i obližnji Novi Pazar. To kratko putovanje iskoristila sam da posjetim srednjovjekovnu crkvu Studenicu prema kojoj sam se uputila nakon završenih obaveza u Pazaru.
Energija samog mjesta me je oduševila i samo žalim što zbog velikog broja djece ekskurzista nisam u većem miru mogla da uživam u crkvi i crkvenom dvorištu. Idealan ali nemoguć scenario bi bio da sam na čitavom imanju apsolutno sama da upijem sve senzacije dok hodam tlom koje mnogo više pripada prošlosti nego sadašnjosti i gledam u 800 godina staru gradjevinu zamrznutu u vječnsti.
Iako sam prije nekoliko dana napisala i objavila članak ipak ne mogu reći da sam to radila sa nekadašnjim uzbudjenem i lakoćom. Pitam se šta je rješenje? Da li pisati sa umanjenom inspiracijom, pouzdati se na čeličnu disciplinu i nadati se da će tokom samog procesa inspiracija doći ili pustiti sve i sačekati da nekadašnje uzbudjenje samo od sebe opet naidje.
