Devetnaesti dan izazova, 30.12.2022.
Sa velikim zadovoljstvom vam predstavljam tronedeljeni izazov samospoznaje i samonapretka u oblastima fizičkog izgleda, emotivne zrelosti i duhovnih spoznaja.
To do lista
Oprati auto
Trening za donji dio tijela + fokus meditacija
Masaža lica i joga poze + fokus meditacija
22.07h
Danas je bio poslednji dan ovog polugodišta. Imali smo malu priredbu a nakon toga bazar, gdje su djeca izlagala svoje radove. Kupila sam dva preslatka ukrasa koji su mamu oduševili. Danas nam je bila i sjednica koja je protekla u najboljem redu. Nakon zvršetka školskih obaveza, nas nekoliko kolega je svratilo na kafu. S obzirom da nijesam doručkovala, nijesam se predugo zadržavala. Jela sam na brzinu i odjurila da operem auto.
Jedan komšija i drug me je upozorio da mi je guma izdušena, tako da sam nakon pranja pošla kod jednog našeg majstora. Takodje sam htjela da mi zalijepi onu gumu koju sam nedavno probušila. Medjutim, kad je pogledao konstatovao je da je previše pocijepana i da je treba baciti. Takodje mi je rekao da na rezervnu ne mogu dugo da vozim i da je moram zamijeniti, i da sa tom novom moram još jednu uklopiti. Tako da sam nenadano, kupila dvije nove gume. Dok je on pravio auto ja sam sa njegovom mamom jela kolače i gledala slike iz njene mladosti.
Došavši kući bila sam bas umorna i iscrpljena. Odmah sam se bacila na ručak, odmorila nekih sat vremena i pošla na trening. Iako već umorna, odradila sam fenomenalan trening. Sve sam digla na max. Težinu, serije i broj ponavljnja. Poslednji trening u ovoj godini treba da bude za pamćenje, i očigledno za blagu upalu mišića. Nakon treninga kratko sam svratila na kafu. Kući sam odmah večerala i zatim smo ja i mama pošle da šetamo varošicom. Povele smo i Bobija. Ja ga obično ne vodim kad šetam jer ima puno lutalica, a on, kao i svaki mali pas, ima veoma bučnu narav.
Tek sam sad našla vremena da sjednem za lap top i nešto napišem.
Večeras bih pisala o prihvatanju. Primijetila sam kod sebe da kad god nešto ne podje po planu i kad dobijem vijest da nešto neće biti kako sam mislila moje tijelo bude u grču. Mišići se stegnu, osjetim bijes/ljutnju/razočarenje u želudcu, misli počinju da divljaju praveći najraznovrsnije scenarije zašto je to što se upravo dešava loše i kako će se to loše odraziti po mene. Takodje sam primijetila da postavši svjesna da po inerciji padam u neprihvatanje koje je praćeno fizičkim promijenama, odmah mogu bar tijelo da opustim i tim kao da opada neprihvatanje. Opuštenije tijelo odmah sugeriše mozgu da to što se dešava i nije toliko strašno. Sledeća stvar koju kažem sebi je da ne mogu da znam da ova nepredvidiva promjena ne može zapravo voditi do najboljeg mogućeg ishoda. Ja u tom trenutku nemam širu sliku da znam kakvi ishodi slijede, ali ako imam dovoljno svjesnosti da "ne kočim" obično sve bude i više nego dobro. To znači da se ne treba nikakvog plana striktno držati, treba ići sa tokom i u hodu planirati i mijenjati odluke. Nikad se ne vezati za ono što mi smatramo da je najispravnije. Zapravo, prvo i najvažnije je da usvojimo stav da ne znamo šta je zapravo najbolje i da nam se život kao knjiga odvija stranicu po stranicu. Možda to što smo odbijeni na stranici pet znači da nas na stranici petnaest čeka fenomenalna stvar koja je direktna posljedica onog "lošeg" što se desilo na stranici pet.
Ne kažem da sebe ubijedjujemo da je nešto loše zapravo dobro. Već da imamo prihvatanje i za loše štvari koje se dese. Ne moraju da nam se svidjaju ali ih prihvatamo takve kakve jesu. Ne zanosimo se mislima da je trebalo biti drugacije. I vrijeme će pokazati zašto nam je to iskustvo zapravo bilo neophodno i krajnji ishod može biti čak i zahvalnosti. Zahvalnost na poteškićama koje su nas dovele dje jesmo.
